Osnovna škola Cestica

Kako Vam se svidjelo pohađati našu školu?
Moji školski dani puni su prekrasnih uspomena. Prvi razred pohađao sam u cestičkoj školi u Vatrogasnom domu. Bilo je fantastično. Više kao igraonica, a manje kao škola. U drugom razredu svi smo išli u školu u Babinec. To je bilo malo ozbiljnije, iako smo i tu uživali, naročito u autobusu kojim smo dolazili i vraćali se iz škole. Uvijek se vodila borba oko toga tko će sjediti na zadnjem sjedištu. Obično su tu sjedili viši završni razredi pa smo mi „mali“ jedva čekali da dođe naše vrijeme. U višim razredima krenuli smo u novu školu u Cestici i stvarno smo uživali u modernoj školi s velikom sportskom dvoranom. Tijekom cijele osnovne škole, škola je bila mjesto susreta s prijateljima, mjesto zabave, mjesto svih događanja. Nikad mi škola nije predstavljala opterećenje. Stvarno sam uživao u svojoj osnovnoj školi.

Je li Vaše školovanje u osnovnoj školi utjecalo na ono čime se danas bavite?
Osnovna škola predstavlja bazu na kojoj dalje gradite svoj životni put, stoga možda ne direktno, ali sigurno je imala utjecaja na moje daljnje školovanje. Veliku ulogu u tome imale su učiteljice i učitelji koji su kao izvanredni pedagozi puštali da se razvijamo u mlade osobe, iako to ponekad nije bilo lako.

Jeste li bili zadovoljni svojim uspjehom u školi i kakav je on bio?
Moj uspjeh u školi bio je odličan. Sa školom nije bilo problema, ali s ponašanjem… No, o tome drugi put.

Kako je uspjeh u školi utjecao na Vaš profesionalni razvoj?
Uspjeh u osnovnoj školi omogućio mi je direktan upis u Vojnu zrakoplovnu gimnaziju u Mostaru, a znanje koje sam dobio tijekom osnovne škole bilo je odlično, te nisam imao problema tijekom daljnjeg školovanja.

Koje se osnovnoškolske učiteljice posebno sjećate i zašto?
Kako su se tijekom nižih razreda više puta mijenjale učiteljice, njih toliko i ne pamtim, no učiteljice i učitelje iz viših razreda dobro pamtim. Posebno Marticu Banfić koja je predavala Hrvatski jezik, Katicu Obadić iz Njemačkoga jezika, Radu Jamnik iz Kemije, Mariju Jug koja je pored Glazbenog odgoja vodila i tamburaški orkestar gdje sam svirao berde, Borisa Jamnika  te Siniše Ercegovca koji mi je bio i razrednik. Posebno pamtim „Novakicu“ (Šteficu Novak) koja me od prvoga dana pripremala za sva moguća i nemoguća takmičenja iz Matematike. Sve su to izuzetni ljudi i odlični učitelji koji su uvijek imali vremena i strpljena za nas. Na tome sam im zahvalan.

Koji Vam je predmet u osnovnoj školi bio najbolji, a koji najgori i zašto?
U osnovnoj školi i nije bilo najgoreg predmeta. Bilo je situacija kada je pala koja jedinica, ali to je bilo zbog nas, a ne zbog predmeta. Najbolji predmet bio mi je Matematika koja mi je i danas interesantna (naročito kad svojim sinovima pomažem u učenju), premda sam znao „pobjeći“ s priprema za takmičenje u dvoranu na košarku ili nogomet. „Novakica“ se tada znala strašno naljutiti, ali bi razrednik Siniša uvijek izgladio situaciju.

Postoji li neka anegdota ili posebna situacija koju pamtite iz osnovne škole?
Kako smo i mi tada bili ispred svog vremena, kao i današnji klinci, nastojali smo kupovati modernu odjeću. Tada nije bilo e-baya i ostalih on-line kupovina, već su se majice naručivale preko oglasa u časopisima. Tako smo i mi u 8. a razredu naručili majice AD/DC i Motorhead. Mislim da je bilo ukupno deset ili jedanaest majica. Naravno da roditelji nisu znali za to, već smo „lovicu“ skupljali kako je tko znao i mogao. Preko jedne učenice imali smo vezu u pošti tako da je obavijest o pošiljci stigla prvo k nama u školu, jer da je stigla doma bilo bi „povuci-potegni“ s roditeljima. Uglavnom, majice su stigle i tijekom velikoga odmora jedan učenik i ja išli smo ih podići na poštu. No, problem je bio u nedostatku novca. Nedostajalo nam je oko trećine iznosa. Naravno da smo to trebali odmah i žurno, pa ne kupuje se majica AC/DC svaki dan. Ja sam tada kao furija uletio u kancelariju k Siniši i Borisu te zatražio novac uz obećanje da ćemo to brzo vratiti. Naravno, obojica su shvaćajući važnost trenutka, bez riječi izbrojali nedostajući iznos, a ja sam sav sretan brzinom zvuka zbrisao na poštu. Sutra je cijeli razred bio u novim AD/DC i Motorhead majicama. Boris i Siniša nikada nikome nisu rekli za novce. Sigurno i danas čekaju povrat s kamatama. Uvijek kad bismo ih nosili, pohvalili bi naše prelijepe majice.

Možete li ukratko opisati kakav je to osjećaj biti u visinama?
Osjećaj letenja je najbliži osjećaju slobode, ako se to može tako definirati. Samo letenje po sebi predstavlja nešto što je na granici mogućeg za čovjeka, a letenje u nadzvučnom borbenom avionu vrhunac je trenutno mogućeg. Iznad toga postoji samo odlazak u svemir (na to bih pristao u prvoj sekundi kada bi mi bilo ponuđeno). Iako je letenje zahtjevna vještina, užitak promatranja svijeta iz ptičje perspektive je neprocjenljiv. Još ako vam se ostvari dječački san, kao meni, onda uživanju u letenju nema kraja. Jedino je loše što s vremenom rastete u dužnostima i zadaćama pa se broj letačkih zadaća smanjuje, a raste broj drugih zadaća koje nisu nužno vezane uz letenje. Ipak, još uvijek najviše uživam kada uzmem svoju kacigu i idem na letenje.

Kada ste prvi put letjeli i jeste li osjetili kakav strah?
Moje školovanje za pilota bilo je dugotrajno i naporno. Sam pilot nikad ne završi proces učenja, već on traje tijekom cijele pilotske karijere. Samo školovanje traje osam godina: četiri godine Zrakoplovne gimnazije i četiri godine Zrakoplovne akademije. Nakon toga slijedi školovanje za nastavnika letenja, pa instruktora/ispitivača letenja, pa test pilota...
Prvi put letio sam na jedrilicama u Murskoj Soboti tijekom dva razreda Zrakoplovne gimnazije davne 1985. godine. Od tada do danas letio sam s nekoliko različitih aviona: UTVE-75, PIPER PA-11, CESNE, Galebom G2 i naravno MiG-om 21 koji predstavlja moj osnovni avion za letenje. Tijekom karijere imao sam privilegiju letjeti avionima: GRIPEN JAS-39, F-14 Tomcat i F-16 Fighting Falcon. Nikad tijekom letenja nisam osjećao strah u smislu da se bojim, već se taj strah kod pilota manifestira kao bojazan od nepoznatoga. Naime svakom letu koji sam napravio, prethodila je detaljna priprema koja zna trajati od 30 minuta pa do dva sata. U pripremi leta razrađuju se svi detalji leta pa i mogući neželjeni scenariji koji se mogu desiti. Takva priprema pilotu daje osjećaj sigurnosti da će u letu sve odraditi kako je planirano. Uz to još će u tome i uživati jer malo tko može reći: „Da, ja sam išao dvaput brže od zvuka“, ili „Vidio sam kako izgleda zemlja s 21 km visine.“ To su odlične stvari.