Osnovna škola Cestica

1. Kako je bilo raditi u OŠ Cestica?
Između 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća u OŠ Cestica bilo je lakše raditi, kasnije nešto zahtjevnije i teže, ali nikada dosadno.

2. Što najviše pamtite? Koje Vas uspomene vežu za školu?
Najviše pamtim prvi susret s ondašnjim direktorom i tajnikom škole, vožnju crvenom „bubom“ registracijskog broja 605-01 u PŠ Križanče. Bio je to susret iznenađenja  ̶  zelene klupe i u njima „urezane“ tintarnice, a bila je 1971. godina. U takvim klupama ja sam bila  učenica davne 1958. godine. Tražeći pogledom školsko zvono, kojega naravno nije bilo, na moje pitanje: „Gdje je?“ slijedio je odgovor: „Kolegice, vi ćete biti školsko zvono djeci.“

3. Izdvojite najupečatljiviji događaj.
Teško je izdvojiti najupečatljiviji događaj među mnogima. U novoj školi prvi tjedni u prvome razredu su najzanimljiviji. Sva djeca ne znaju vezati cipele pa to prvih dana čine učiteljice. Čučnem tako i ja, pomažem „maleckom“, a on mene gleda upitno. Na moje pitanje: „Želiš nešto reći?“ dijete će otvoreno: „Učiteljice, pa vi ste „ščrbavi“ kak i ja.“ (Ispao mi je zub baš tih dana.)
Događaj u mojoj zadnjoj generaciji, bolje rečeno doživljaj: prvi put u učiteljskoj praksi  ̶  učenik s teškoćama. U pripremnom razdoblju prvoga razreda idem od klupe do klupe i gledam kako učenici pišu. Odjednom nečije ruke oko mojih gležnjeva. Taj učenik u ležećem položaju na podu čvrsto steže ruke i ne želi me pustiti. Upitam ga: „Ti bi se igrao peseka?“ On će mi: „Bi, bi…“ I nekoliko trenutaka igrali smo se tako…