preskoči na sadržaj

Osnovna škola Cestica

Login

Kalendar
« Prosinac 2017 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
27 28 29 30 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31
1 2 3 4 5 6 7
Prikazani događaji

Školska kuhinja

Anketa
Koji od zabavnih događanja u školi biste odabrali i u njima sudjelovali?








RED BUTTON

Ova aplikacija namijenjena je svima Vama, ali je posebno prilagođena djeci i omogućuje prijavljivanje sadržaja na internetu za koji sumnjate da je nezakonit i odnosi se na različite oblike iskorištavanja ili zlostavljanja djece.

Promotivni spot

30 genracija OŠ Cestica

JESEN

Brojač posjeta
Ispis statistike od 13. 10. 2010.

Ukupno: 556737
Ovaj tjedan: 989
Teodor Sedlar

Direktorom škole imenovan je 1971. godine i na toj dužnosti ostaje sve do 1980. godine. U školi je započeo raditi 1956. godine kada se sa suprugom Marijom zaposlio u Natkrižovljanu. Sljedeće godine sele se u Babinec u više razrede. Ona ostaje u školi do mirovine, po čemu postaje prva učiteljica koja je radni vijek odradila u svome kraju.

1972. godine Općina zabranjuje održavanje nastave u zgradi u Radovcu, stoga se osam odjeljenja nižih razreda seli u Babinec. Zbog pomanjkanja prostora nastava se odvija u tri smjene, a cestički vatrogasci ustupaju svoje prostorije za tri odjeljenja. Nastavni sat skraćuje se na 40 minuta, a radi se od ponedjeljka do nedjelje u vremenu od 7,40 do 19,20 sati. Osiguran je i autobusni prijevoz učenika.

Zbog loših uvjeta rada 1977. godine dolazi do zatvaranja PŠ Križanče te se dva kombinirana odjeljenja pripajaju PŠ Lovrečan. U takvim uvjetima počinje bitka za novu školu koja traje punih sedam godina, a direktor Sedlar imenovan je direktorom škole u izgradnji.

Kamen temeljac za izgradnju škole u Cestici položen je 20. svibnja 1978. godine, a već 22. prosinca 1979. godine škola je svečano otvorena. Nastava u novoj školskoj zgradi započinje u veljači 1980. godine, a škola mijenja ime u OŠ „Gustav Krklec“ Cestica.

INTERVJU S GOSPODINOM SEDLAROM

Kada ste počeli raditi u školi?
Davne 1956. godine sa suprugom Marijom na Narodnoj četverogodišnjoj školi Natkrižovljan započeo je naš rad u prosvjeti. Započeo sam sa trećim razredom, bila su to siromašna, ali bistra djeca. Živjeli su bez struje, a po pitku vodu trebalo je otići u jarak. Kad je pala kiša, blata je bilo do koljena.
Pred kraj školske godine dobio sam poziv za vojsku i rastajemo se u suzama. I danas se s nekima sretnem, a ta suza mi je prva uspomena.

Što ste sve predavali?
Najprije u nižim razredima, a povratkom iz vojske moja supruga i ja nastavili smo rad u OŠ Babinec u višim razredima. Tu sam predavao sve prema potrebi. Osnovna škola tek što je proradila, a manjkali su stručnjaci za pojedine predmete. Doškolovanjem učitelja stanje se promijenilo.
Meni je bila struka fizika i tehnički odgoj i to sam predavao. To mi je bio naljepši period rada u školi.

Što pamtite iz tog razdoblja? Kakva su bila djeca?
Đaci su tada imali čitanku i računicu, bilježnice i drvenu pernicu i to je bilo sve što je trebalo za školu.
Voljeli su tjelesni, kao i sva djeca. Kad je učitelj pitao: „ Što ćemo se igrati?“, dečki bi odgovarali kao jedan: „Bomo se ritali.“ Nisu još znali za nogomet.

Koji događaji su vam ostali u sjećanju?
Bilo je različitih dogodovština. Ali jedan događaj najbolje pamtim. S 8. razredima organiziran je izlet na otok Hvar. Stigli smo u Split i dok smo čekali brod, stigli smo prošetati na vrh Marjana. Kad smo se vratili i sjeli na brod, odjednom plač. Jedna je učenica zaboravila vestu na Marjanu i vikala: „Mama će me ubiti ako dođem bez veste doma.“ Brod je trebao krenuti za manje od sat vremena. Od luke do vrha Marjana trčali smo koliko nas noge nose, pronašli vestu i vratili se na vrijeme na brod.

 Što se promijenilo kad ste postali direktor?
Odlaskom kolege Čedomila Ožega, po nagovoru većeg dijela kolektiva, natječem se za mjesto direktora škole. U kolektivu smo se svi poznavali, većinom smo dugo godina radili zajedno. Nikome nije trebalo „sjesti za vrat“, već samo pomoći.
1972. godine sve se zakompliciralo zatvaranjem škole u Radovcu. Radilo se u tri smjene kroz čitav tjedan. Počinje sedmogodišnja bitka za novu školu. UZ to 1977. godine zatvara se i PŠ Križanče.
Ipak, uz pomoć dobrih ljudi i zajednice uspjeli smo i u veljači 1980. godine započela je nastava u OŠ Cestica.
Time smo realizirali razvojni plan CENTAR Cestica: Općina, vatrogasni dom, ambulanta, ljekarna pošta i škola.

Da li ste bili strogi učitelj?
Tražio sam od djece ono staro pravilo – red, rad i disciplina. Prvo opomena, pa sankcije za one koji se toga nisu držali i bilo je kako treba. Raspon ocjena bio je od 1 do 5. Nije bilo pedeset ili više posto odlikaša.
Učenike nisam volio rušiti. Dvojka je omogučila da postanu dobri majstori, jer su se s godinama trgnuli.

Jeste li požalili što ste otišli iz prosvjete?
Otišao sam da bih se opet vratio i radni vijek završio u prosvjeti.

 

     

preskoči na navigaciju