Ponekad postoje školski dani koji se ne mogu izmjeriti brojem obrađenih nastavnih jedinica, ispisanih bilježnica ili dobivenih ocjena.
Postoje dani koji se jednostavno — urežu u srce.
Povodom Međunarodnog dana starijih osoba, učenici 8. b razreda Osnovne škole Cestica posjetili su Dom za starije i nemoćne osobe „Novi život“ u Radovcu. I ondje smo zajedno učinili nešto naizgled malo, a zapravo beskrajno veliko.
Posadili smo drvo gloga.
Glog nije izabran slučajno.
On je stablo koje ne raste zbog jednog proljeća. Raste polako, strpljivo i ustrajno. Cvjeta, daje plodove i ostaje na svome mjestu dok se oko njega mijenjaju godine, ljudi i naraštaji.
A možda je upravo zato lijepa metafora onoga što se dogodilo jučer.
Stariji čuvaju sjećanja. Mladi čuvaju budućnost. A između njih postoji nešto što ne pripada ni jednima ni drugima – pripada svima nama: čovječnost.
Kada smo zajedno zasadili glog, nismo zapravo posadili samo jedno stablo.
Posadili smo susret.
Posadili smo prijateljstvo između generacija koje se često u svakodnevnom životu premalo susreću.
Posadili smo ideju da godine nisu zid koji razdvaja ljude, nego most preko kojega iskustvo može prijeći prema mladosti, a mladost prema starosti donijeti ono što svima ponekad najviše treba – pažnju, razgovor, osmijeh i osjećaj da nisu zaboravljeni.
Naši su se učenici za ovaj susret posebno pripremili. Svakom su korisniku doma pripremili vlastiti crtež – prirodu, vrijednosti života, starost, mladost i budućnost pretvorili su u boje i slike.
A onda su napisali i pjesme.
Stali su pred ljude koje su toga dana prvi put upoznali i pročitali im ono što su sami napisali.
I dogodilo se nešto što nijedna nastavna metoda ne može proizvesti na silu.
Nastala je emocija.
Na licima naših domaćina vidjela se dirnutost. U očima naših učenika vidjelo se ono još važnije – spoznaja da njihov glas, njihova riječ i njihova dobrota mogu nekome značiti mnogo više nego što su mogli pretpostaviti.
Jer možda je upravo to jedna od najvažnijih lekcija koju možemo dati djeci:
– da čovjek nije vrijedan samo onda kada nešto proizvodi, postiže ili osvaja.
Čovjek je vrijedan zato što je čovjek.
I da starost nije kraj priče.
Ona je priča koja zaslužuje da je netko sasluša.
Hvala našim dragim domaćinima iz Doma „Novi život“ što su nas tako toplo i lijepo ugostili. Hvala im što su otvorili svoja vrata našim učenicima i omogućili im susret koji će, vjerujem, dugo nositi sa sobom.
A naš glog?
On će ostati tamo.
Rasti.
Iz godine u godinu.
Jednog dana možda će učenici koji su ga jučer posadili proći pokraj njega kao odrasli ljudi. Možda će zastati i sjetiti se svojih osmaških dana. Možda će netko od njih tada svojoj djeci pokazati to stablo i reći:
„Vidiš ovo? Ovo smo posadili kada smo bili učenici. Zajedno sa starijima.“
I možda će tada razumjeti nešto što smo jučer tek počeli učiti:
da postoje djela koja traju puno duže od onoga dana u kojem su učinjena.
Glog će rasti. On će rasti.
A s njim će rasti i sjećanje na jedan susret mladosti i starosti.
Jer ono što posadimo u zemlju može jednom postati stablo.
Ali ono što posadimo u čovjeka može postati cijeli jedan život.
I neka ovo bude tek početak.
Ovaj susret dio je ovogodišnjeg programa volontiranja i građanskog odgoja u Osnovnoj školi Cestica, kao i naše izvannastavne aktivnosti „Drvo posadi, Zemlju nagradi“.
Ujedno je i uvod u aktivnosti koje nas ove školske godine očekuju kroz UPSHIFT projekt Varaždinske županije i UNICEF-a, u kojem ćemo posebno razvijati kulturu volonterstva, solidarnosti, empatije i aktivnog sudjelovanja mladih u životu zajednice – s posebnim naglaskom na pomoć onima kojima je ona najpotrebnija.
Jer škola nije samo mjesto u kojem djecu učimo što znati.
Škola je mjesto u kojem ih učimo kako biti čovjek.
A ako smo jučer barem jednom djetetu pokazali da se tuđa ruka može pružiti bez pitanja što ćemo za to dobiti zauzvrat, i barem jednom starijem čovjeku dali osjećaj da ga netko vidi, čuje i pamti – onda je jedan mali glog već počeo cvjetati.
Za budućnost. Za sjećanja. Za zajedništvo. Za čovjeka.
