Osnovna škola Cestica

Pjesma mojoj baki

Moja baka
traperice nosi
i često viklere
ima u kosi.

Auto vozi
u svim brzinama.
Ne plaši nju
gust promet,
zavoj ni krivina.

U teretanu ide
dvaput tjedno.
O godinama ne razmišlja,
to je očigledno.

Fine kolače za mene peče,
čujemo se telefonom
često uvečer.

Čita mi priče,
pjesmice pjeva.
Nikad nije umorna,
nikad joj se ne zijeva.

U nosić me često ljubi,
tepa mi moja medena!
Moja je baka
baš dosta moderna.

Karmen Kukec, 3. a

Zmislim se

Zmislim se
babičine stare hiže
od blata i slame napravlene.

Zmislim se
staruga brega
kak smo se po jem v zimi sajkali.

Zmislim se
sočne, zriele čriešje
kak diši na dvurišći.

Zmislim se
jutra i kak je babica na stualu
uvike imela putra.

Lijepo se sega zmisliti,
ali šteta ka se
niebre  vrnoti.

                                                       Petar Zagorec, 5. a

Moj kraj

Od mog rodnoga kraja,
od mog liepuga zavičaja,
nigde ničeg lepšeg ni
i tumu veselimu se mi.

Tu su gorja i ravnice,
tu su pola i gurice.
Pri nam su liepi bregi,
tam gurice sadiju dedi.
Mi vam liepe ženske mamu
i za nič na svietu ih niadamu.

Za Jarke vam si znadu
jer tam liepe dečke madu.
Cestica pak tu najveć zna
i una vam tudi dobre lude ma.
Tu smo ko krali,
se bumu vam dali.
Pesme liepe popevati znamu
i vinčeku vam dobro za probati damu.
Zagorje naše, liepu dumaću,
bumu vam spekli i jednu pugaću.
Štrukle vam dobre mamu,
al vam recept niadamu.

Tak vam je ludi dragi,
mi vam niesmu ko vragi.
Tua je se naš liepi kraj,
a zgledi vam ko da je raj.

                                                 Katja Leskovar, 5. a

Zima

Megla polegla
po potu, po vrtu
so drevje oblekla
vo tenko
mrenasto krpo.

Listje se trepče,
cvetje si šapće:
gda bo došlo,
nazaj, sonce?!

                                                     Maja Petric 5. a

Majka

U očima – radost.
Na licu – osmijeh.
U srcu – toplina.

U nevolji – oslonac.
Za razgovor – prijateljica.
U životu – putokaz.

Majka.

                                              Sebastian Rodeš, 6. a

Mala dobročinstva mogu svijet učiniti boljim

               U današnje vrijeme previše je ljudi koji najveće bogatstvo vide upravo u materijalnim vrijednostima: novcu, moći, slavi. Ti ljudi ne prepoznaju istinske vrijednosti koje se kriju u dobroti, plemenitosti, ljubavi i pomaganju. Iako nam razna djela i pouke govore o istinskom bogatstvu, ljudi svakodnevno to zaboravljaju i ne obaziru se.

               Novac se ne može mjeriti s onim osjećajem koji se javlja kada učinimo neko dobro djelo. Obuzima nas toplina i osmijeh nam obasjava lice.  Osjećamo se ponosno tako da bismo odjednom mogli zagrliti cijeli svijet. Uz mala dobročinstva pokazujemo veliku ljubav i plemenitost. Kada jedini cilj postanu materijalne stvari, težnja za tim postaje sve veća. Često pri tome ljudi zaboravljaju na obiteljske vrijednosti, pa one male i svakodnevne stvari postaju zanemarene. Slušajući vijesti iz svijeta, imam osjećaj da čovjek više ni sa čim nije zadovoljan. Stalne borbe za vlast, nasilje, siromaštvo, izbjeglištvo i bol na licima nemoćnih - slika je današnjeg svijeta, a sve zbog krivih ciljeva pojedinaca. Pri tome zaboravljen je mali čovjek i ono najvrednije u njemu - ljudskost. Smatram da je temelj i izvor svega dobroga upravo obitelj. Još od malih nogu učimo vrijednosti koje ćemo njegovati, najprije međusobno, a kasnije ih prenositi i na taj način bogatiti svijet. Pomognem li prijatelju u nevolji, ili samo nemoćnom čovjeku prijeći ulicu, već sam učinila mnogo. Postanem li razlogom nečijega osmijeha na licu, ili iskreno darujem sitnicu, već se svijet smije zajedno s mojim srcem. Kad bismo svi razmišljali kako usrećiti jedan drugoga, da se svaki čovjek uz nas osjeća sretno i slobodno, svijet bi bio slika nečeg predivnog. Rastemo li njegujući ljubav, dobrotu, darivanje, zahvalnost, uvijek željni naučiti nešto novo, izrastamo u ljude koji će to htjeti prenositi generacijama.

               Zahvalna sam što mogu rasti u obitelji koja njeguje ta mala, ali neizmjerno vrijedna dobročinstva. Kad odrastem, voljela bih barem djelićem svega onoga što je usađeno u moje srce, i svojim odnosom prema drugima, promijeniti svijet na bolje.

                                                               Lana Krajnc, 6. b

Moje veliko NE ratu

               Rat. Kratka riječ s vrlo opširnim značenjem. Rušenje tuđih domova, razaranja obitelji, oduzimanje života nevinih ljudi... Nemilosrdno stradavanje djece koja još ni ne znaju što je život. Nisu dobila priliku to naučiti.

               Zašto u svijetu prevladava sebičnost? Svi smo mi ponekad sebični. No, kod nekih ljudi ta mana strašno poraste pa dolazi do ratovanja. Ljudi se zanesu pa kroz tuđe živote žele osvojiti tuđe zemlje, tuđe domove, tuđe ponose. Kakvi ljudi mogu biti, a da se ne zapitaju kako bi se osjećali da se njima ruši svijet pred očima? Da ih se lagano ubija psihički, a onda i fizički. Kakvi? Bezosjećajni? Ne. Oni imaju osjećaje. Osjećaje snage i moći. Ti grozni osjećaji preuzeli su ih i postali su hladni. Ubijajuću druge, oni ubijaju i malo dobrote u sebi. Žalosno. Zašto ne može biti mir u svijetu? Kad bi ljudi barem na trenutak otvorili svoja srca i osjetili razliku između rata i mira, shvatili bi da su moć i mir dva različita pojma. Ne mogu se gledati jednakim očima. Nije mi jasno zašto ljudi biraju mržnju i rat. Ispod kože svi smo mi isti. To što se razlikujemo po nacionalnosti, boji kože, vjeri i sl. ne znači da trebamo ratovati. Ovaj svijet stvarno me plaši. Sigurna sam da nisam jedina. Stvarno bih voljela da se međusobno ne odmjeravamo i ne odjeljujemo. Vjerujem u sudbinu. I vjerujem da se sve događa s razlogom.

               Nadam se da za sve te katastrofe postoji stvarno dobar razlog. I stvarno bih ga voljela znati. Žao mi je što ne mogu sa svijetom podijeliti svoja mišljenja. Željela bih da ta nemoguća misija postane moguća. Voljela bih da svijet otvori uši i čuje moje veliko NE ratu.        

                                                   Maja Košutar, 8. a

Grad koji nikad ne spava

               Nedavno sam pročitala jedan zanimljiv citat koji kaže: „Otkrivaj, sanjaj, istražuj!“ Ne moraš biti genijalac da bi takvo što izjavio, bila je moja prva pomisao. Razmišljajući dublje o tim riječima, počinjem sanjariti, maštati, istraživati, otkrivati... Shvaćam da to nisu samo bezazlene riječi. One te jednostavno otrgnu iz kreveta u koji si se udobno smjestio i odvedu u neke daleke zemlje i gradove.                      

                Zamislite mladu djevojku s velikim kovčegom kako korača nepoznatim ulicama izgubljena, a opet ispunjena osjećajem zadovoljstva i uzbuđenja, neizvjesnosti i željom za upoznavanjem novih ljudi, nove kulture, nove svakodnevice. Da, ta djevojka sam ja. A taj veliki grad, grad koji nikad ne spava, čak ni noću, samo je jedan dio moje liste gradova koje želim posjetiti. I lako je doći tamo. Zatvoriš oči, opustiš se i odletiš. Tako sam i ja. Trebalo mi je neko vrijeme da dođem k sebi, priviknem se na drugačiji zrak koji je pun ispušnih plinova, no to mi je bilo zadnje na pameti. Ipak sam ja bila tamo i stajala nasred najpoznatijega trga na svijetu  ̶  nasred Times Squarea.

               Mnogi govore da grad najbolje upoznaš i doživiš na ulici. Pokušala sam se i sama u to uvjeriti. No, kada iz relativno mirne okoline dođeš u gomilu ljudi koja se neprestano kreće, poželiš uzeti stanku, sjesti, promatrati taj živi svijet oko sebe i pokušati uhvatiti bar malo energije koja te okružuje. Ne znaš koga da gledaš i koga da slušaš. Čuješ kako svatko govori svoju priču. Dok se jedan smije, drugi se ljuti. Lagani povjetarac nosi razne mirise: od parfema, ranojutarnje kave do svježeg peciva. Opijena svim tim mirisima, zvukovima i bojama upuštam se u šetnju ulicama Greenwich Villagea. Neizostavni dio mog putovanja svakako je bio pogled na najpoznatiji kip na svijetu  ̶  Kip slobode. Kip kojega je Francuska darovala SAD-u u znak prijateljstva i koji se nalazi na popisu UNESCO-ove kulturne baštine. Svjež zrak uspjela sam udahnuti u Central Parku vozeći se iznajmljenim biciklom. Bio je to najmirniji i najtiši dio mog velikog putovanja. Čudno, a samo jedan korak dijeli ga od buke i gužve.

               Dan pun zanimljivosti i uzbuđenja završavam Empire State Buildingom. Zgrada s više od sto katova koja mi je pružila očaravajući zalazak sunca dok sam stajala gotovo pri samom vrhu. Možete samo zamišljati taj ugođaj, iako pogled dolje sve uništi s obzirom na visinu. Jedan pogled dolje dovoljan je da shvatiš da ljudi i dalje užurbano hodaju, iako je već mrak. Ovo je uistinu grad koji nikad ne spava. Za mirniji san bacila sam još jedan pogled na grad, duboko udahnula i zažmirila s ciljem da mi ta slika zauvijek ostane urezana u pamćenje. Kad sam ponovno otvorila oči, našla sam se u svom toplom i udobnom krevetu.               

                                                                   Martina Bogadi, 8. b       

Kad tinejdžer poludi

               Mnogi stariji kažu: „Tinejdžersko vrijeme je najljepše vrijeme!“ Ne bih se u potpunosti složio s tim. Mi tinejdžeri imamo mnogo problema. Čak i previše za te naše male glavice. Stariji zaboravljaju kako je teško od djevojčice postati žena, a od dječaka muškarac.

               Da bismo postali odrasliji, puno se toga mora promijeniti. Od fizičkog izgleda do psihičkog stanja. Mi doslovno ludimo u tim godinama. Ne vjerujem da ludimo zbog sebe, nego zbog okoline. Jedan problem nadovezuje se na drugi. Zaljubimo se pa ne možemo spavati. Ako nismo naspavani, ne možemo normalno funkcionirati u školi. Ne funkcioniramo li u školi, nema dobrih ocjena. A evo i najvećeg problema - roditelji! Roditelji su ljudi koji su prošli to tinejdžersko doba pa bi nas trebali razumjeti. Ali naprotiv, oni kao da ne znaju što je to. Moji prijatelji i ja mislimo da bi roditelje ponovo trebalo malo educirati o tom našem razdoblju života. Ne vjerujem da je roditeljima lako. Imaju i oni mnogo problema, ali da više brinu o nama, bilo bi nam puno lakše. Griješimo i mi što ponekad izostavimo pojedini zanimljivi događaj koji nam se dogodio, a kasnije se kajemo zašto nismo spomenuli roditeljima. Promijeniti se odjednom ne možemo. Sve će to doći s vremenom.

                U tim našim godinama dobro je naći prijatelja, ali ne bilo kakvoga. Pravog prijatelja koji će nam pomoći da riješimo probleme. Bilo bi dobro da smo istih godina pa da imamo iste ili barem slične probleme. Teško je naći tako savršenog prijatelja, no potrudimo li se više, bit će lakše naći ga.

               Kad uzmemo u obzir sve probleme, najbolje je da se prepustimo svojim razmišljanjima i osjećajima jer mi najbolje znamo.

                                                           Filip Hercog, 8. c